Muke po prokrastinaciji

Nakon što su me ljetne skitnje i avanture, kao i mamine priče o obiteljskoj povijesti, propisno inspirirale, povratak u zagrebačku svakodnevicu i zadnje dane godišnjeg je (kao i uvijek) doveo do iduće faze spisateljskog procesa – totalne prokrastinacije.

Slika: somecards.com

Uočavam, naime, da je već godinama to moj uobičajeni obrazac. Dobijem inspiraciju (na putovanju, planinarenju, dežurstvu na maturi…), ideje se same slažu u mojoj glavi i počnem pisati u nezaustavljivo snažnom stvaralačkom poletu – a onda to odjednom stane, i upadnem u fazu prokrastinacije. Ideje su i dalje tu, ali provesti ih u djelo postaje malo veći zalogaj. 24 sata dnevno na raspolaganju (minus cca 7 sati, jer ipak treba i spavati) odjednom postane premalo za sve što bih radila. Gledaju mi se filmovi i serije, čita mi se, izležava mi se, šeće, bavi biljkama na balkonu, surfa internetom – sve, samo da ne sjednem i nastavim pisati. Što je zapravo poprilično bizarno, s obzirom da zbilja volim pisanje i ta mi je aktivnost ugodna, zanimljiva i poticajna. Zašto mi je, onda, tako teško započeti? Čak i kad se radi o pisanju teksta za blog, a ne o priči ili romanu?

Lako se izgubiti na ovoj karti XD
Slika: Gemma Correll, preuzeto s ovog linka

Zanimljivo, taj efekt je najjači kad sam na kraju godišnjeg odmora, ili vikendom nakon izrazito napornog radnog tjedna. Kako volim biti aktivna (i skitati, rekla bi moja mama), obično najveći dio godišnjeg provedem negdje daleko od laptopa, na putu, u otkrivanju novih mjesta i zanimljivosti (i dobre hrane 😉 ), ili pak u radovima u i oko kuće u Slavoniji – a isto počesto vrijedi i za vikende. Zato ostane malo vremena za filmove, serije, čitanje i općenito mirovanje. Takve mi stvari (aktivnosti? Je li mirovanje aktivnost?), dakle, počesto nedostaju. A za njih je potrebno manje mentalnog napora nego za pisanje. Posebno ako uzmemo u obzir da sam, ipak, u pisanju (pozitivni?) perfekcionist. Prekinuti sve te neizmjerno ugodne aktivnosti (ljenčarenje uz serije doista jest ugodno 😉 ) kako bih se posvetila pisanju znači ući u zahtjevan proces u kojem je lako moguće da neću biti zadovoljna onime što pišem, i u kojem je potrebna pozamašna koncentracija, samodisciplina, organizacija i, ponekad, zurenje u prazan ekran jer riječi naprosto ne dolaze.

(Ponekad, naravno, itekako dolaze, i taj je osjećaj fantastičan – ali, on pak sa sobom nosi i veliku vjerojatnost da ću satima tipkati, ignorirati svijet oko sebe, popiti daleko previše kave, a možda i zaboraviti jesti.)

Što me, dakle, odvlači od pisanja ovih dana (a i inače)? Ajmo par primjera:

“Pisat ću nakon što pogledam SAMO JEDNU epizodu Vikinga.”

(Nekoliko epizoda kasnije, “Vikinzi” su i dalje zakon, ali niti sam pisala, niti se suđe opralo samo od sebe.)

“Trebam baš ući u spisateljski mode, za to mi treba vremena, pa najbolje da prvo sve drugo radim tako da mi svo vrijeme na kraju ostane samo za to.”

(Nakon što je odgledan film, pročitano pola interneta, istraženo pet novih digitalnih alata (ipak se bliži početak nastave), oprano suđe, oprana odjeća, oprana kupaonica, otkinuti svi suhi listići s cherry rajčica na balkonu, presloženi svi papiri za posao i još koješta – ode dan i opet nema dovoljno vremena, a pomalo sam i umorna.)

“Sutra ću.”

(Riiiiight, kao i na dijetu, kao i početi ozbiljno vježbati, kao i potpuno prestati pušiti…)

“Nisam još dovoljno razradila to što ću pisati, ne znam sve detalje priče, ni sve karakteristike likova – trebam se bolje pripremiti prije nego počnem.”

(Aaaah, perfekcionizam!..)
Excuses, excuses!
Slika: romeoeffs.com

Ima tu još par faktora koji nisu vezani uz već navedeno – početak školske godine se već prijeteći nadvija nad svima nama, a kako je prošla bila nevjerojatno naporna i zahtjevna, očekujem da će biti i ova pa kao da pokušavam unaprijed nekako nadoknaditi sve serije i filmove i ljenčarenje za koje sljedećih mjeseci neće biti vremena. Nastava na daljinu mi je donijela i bolove u leđima zbog kojih mi je postalo mrsko dugo sjediti za laptopom, a vise mi nad glavom i obveze vezane za organizaciju TESC larpa. Godišnji sam provela uspješno maknuvši iz glave sve obveze koje imam, i one se sad vraćaju, kucaju na vrata i pitaju jesam li spremna za njih. A čim imam osjećaj da nešto moram ili trebam, motivacija pada. Osim ako se radi o nečemu na što sam baš jako nabrijana – a što sam starija, to manje mogu dugotrajno biti baš jako nabrijana na išta. Reklo bi se, ne trčim više sprint, nego maratone (koga lažem, mrzim trčanje 😉 ).

A kad već spominjem motivaciju, ima dosta stručnog štiva o motivaciji za pisanje (ako čitam takve tekstove umjesto da pišem, to onda nije prokrastinacija nego priprema 😀 ). Prokrastinacija je svojevrsni obrambeni mehanizam, kažu kolege psiholozi – podsvjesno smatramo da je zadatak prezahtjevan, da ga nećemo moći ispuniti na razini na kojoj želimo, pa nas izbjegavanjem tjera da ga ignoriramo kako se ne bismo osjećali loše zbog (potencijalnog) neuspjeha. Još se nekoliko stvari tu pokazuje ključnima:

  • Motivacija je veća ako pišeš o temama koje su ti zanimljive, i ako pisanje doživljavaš kao zanimljivu aktivnost – ok, to nije problem; da mi nije zanimljivo, ne bih pisala, ni o toj temi, ni općenito.
  • Što boljom procjenjuješ vlastitu samoefikasnost, bit ćeš više motiviran za pisanje – po svemu dosad napisanom u ovom tekstu, reklo bi se da tu malo štekam.
  • Motivacija za pisanje je veća ako se smatraš spisateljski kompetentnim – hmmmm… ajmoreći da je ovo u razvoju 😉
  • Intrinzična motivacija je bitnija od ekstrinzične – no, kad jednom postaneš objavljena autorica, te se dvije vrste motivacije itekako izmiješaju – odjednom tu postoje i veća očekivanja za određenom razinom kvalitete koja ne proizlazi samo iz vlastitog perfekcionizma, već i iz recepcije tvojih djela među čitateljima.
  • Samoregulacija i samoorganizacija vlastitog vremena, pa tako i onog provedenog u pisanju, su ključne – eee, i na tome valja poraditi.

Kažu neki i da je prokrastinacija oblik eskapizma, a eskapizam je oblik njegovanja samog sebe (self-care) – gdje su granice, pitam se ja, a pita se i moja prijateljica iz Maximum Overthunka u ovom super videu:

Dosadašnje iskustvo pokazuje da sam najbolje organizirana i najviše učinkovita kad imam puno obveza (dakle, kad ne stignem pravo ni pomisliti da bih gledala seriju ili prokrastinirala na neki sličan način) – po toj logici, kad se vratim na posao i kad me opet zatrpaju nastavne obveze (bilo uživo, bilo na daljinu ili, najvjerojatnije, neka kombinacija), lakše ću pronaći i vrijeme i motivaciju za uglaviti pisanje u prenatrpan raspored 😉

U međuvremenu, i u nadi da ću preostalih par dana godišnjeg ipak iskoristiti za napisati pokoju rečenicu (ili odlomak, ili par desetaka stranica ako me ponese flow), proučit ću par članaka s dobrim savjetima, isprobati pokoji, pa ćemo vidjeti što je upalilo i zbog čega.

U međuvremenu, i pisanje bloga je bolje nego pisanje ničega 😉

Cover image by psycom.net

Objavio ivanadelac

Spisateljica, psihologinja, planinarka, i još mnogo toga.

2 misli o “Muke po prokrastinaciji

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: