Perfekcionizam i pisanje – dobitna kombinacija ili nepotrebna komplikacija?

Oko perfekcionizma se uvijek lome koplja – ljudi su često skloni misliti da je perfekcionizam vrlina (“Koja je vaša najveća mana?”, “Perfekcionist sam.”, “Oh, krasno, to znači da ste odgovorni, usmjereni na uspjeh i pedantni.”), dok pak stručnjaci često upozoravaju na štetne strane te osobine. Ako se baviš pisanjem, logično je zapitati se – je li dobro da u svom pisanju budem perfekcionist, ili je to loše?

Za početak treba razjasniti što perfekcionizam jest, a što nije. Nije istovjetan potrebi za uspjehom i želji da to što radiš napraviš što bolje, u skladu sa svojim mogućnostima – psihologija tako opisuje pozitivni perfekcionizam, dok negativnom u podlozi pronalazi anksioznost i strah od uspjeha. Čini mi se da u svakodnevnom govoru često perfekcionizam kao pojam izjednačavamo s pozitivnim perfekcionizmom, čak i kad se zapravo radi o negativnom.

Kad sam tek počinjala pisati i objavljivati, nisam mogla ni izdaleka dovoljno objektivno i kritički sagledati svoje priče (tome me naučio Darko Macan, koji je uređivao moj prvi roman, “Pegazare”). Kako sam razvijala vještinu uočavanja manjkavosti u svojim pričama i potom romanima, tako sam sve više razvijala i – perfekcionizam vezan uz pisanje. To znači da bih svaki svoj tekst (priču, roman…) prošla nekoliko puta nakon pisanja, potom ostavila da “odleži” nekoliko dana (ili tjedana, ovisno o rokovima), pa potom prošla još par puta i dorađivala, sređivala, prepravljala… Nisu to uvijek bile velike izmjene, ali svaki put bi moj urednički um (unutarnji urednik, kako ga pisci često nazivaju) pronalazio još neke stvari koje se trebaju popraviti, još neke rečenice u kojima treba promijeniti redoslijed riječi ili zamijeniti pokoju riječ boljom/zvučnijom/upečatljivijom/adekvatnijom varijantom, ili pak zareze koje treba maknuti/ubaciti. Naravno, što je tekst dulji, to i taj proces dulje traje – i eto odgovora na pitanje zašto mi dugo treba da napišem roman 😀

Slika: someecards.com

Drugi aspekt pisanja u kojem se perfekcionizam očituje je istraživanje raznoraznih izvora (oliti research). Za neke stvari koje sam dosad pisala nije bilo potrebno puno istraživanja, no za neke je to bila apsolutna nužnost. “Japodinine muke” su, recimo, roman koji pripada alternativnoj povijesti – što znači da je bilo potrebno doznati dosta toga o tom povijesnom razdoblju (početak 20. stoljeća) da bi uopće imalo smisla pisati roman smješten u taj podžanr spekulativne fikcije. To znači da je proces pisanja često izgledao ovako: napišem jednu stranicu i zatreba mi informacija o, recimo, valuti u Autrougarskoj monarhiji u to doba. Krenem pronaći tu informaciju na internetu – i sat-dva kasnije, čitam zanimljivosti iz Teslinog života, pregledavam slike raznoraznih steampunk strojeva, i tražim sve što se na internetu može iskopati o Ivanu Banjavčiću, gradonačelniku Karlovca od 1903. do 1908. godine. Naravno da se tu ne radi samo o perfekcionizmu, ali se on definitivno očituje u tom vjerovanju kako ne smijem dopustiti da mi ostane neka rupa u faktografiji, i kako alternacije povijesti koje radim u romanu moraju biti povezane sa stvarnim povijesnim događajima.

(Naravno, to ne znači da ću unatoč svom trudu, vremenu i perfekcionizmu u tome i uspjeti – uvijek postoji još toga što se u romanu moglo napraviti bolje 😉 Ili na web stranici, kad smo već kod toga. Što mislite, koliko mi je dugo trebalo da ovu stranicu dovedem u stanje za koje će i moj perfekcionizam reći “Ok, ovo je dovoljno dobro za objavu”?)

I sad, tu je caka – ako pisanju romana/priče pristupaš perfekcionistički (što uključuje i probne čitače i urednika), roman/priča će definitivno ispasti bolji. A to će biti vrlo potkrepljujuće za tebe kao autora/autoricu, i u skladu sa svim postavkama biheviorističke psihologije, dovest će do toga da i pisanju sljedećeg romana/priče pristupiš perfekcionistički, čak i više nego prije. I potrošiš još više vremena na istraživanje i uređivanje, jer si postavljaš visoko očekivanje da to novo djelo mora biti bolje od prethodnog, što sve skupa znatno produljuje vrijeme od početka pisanja do objave romana ili priče. Pa ti se desi da ongoing joke na predstavljanju tvoje knjige bude kako sporo pišeš i kako ti trebaju godine da bi nešto napokon izašlo 😉 A kad do toga dođe, to bi mogao biti znak da je perfekcionizam iz svog pozitivnog, korisnog oblika počeo prelaziti u negativan, otežavajući oblik.

U članku linkanom na početku ovog teksta, nabrojani su raznorazni znakovi perfekcionizma u usporedbi sa zdravom potrebom za uspjehom – moram priznati da se u tim opisima perfekcionizma ne pronalazim, pa mi sad pada na pamet promijeniti naslov ovog teksta. Ali, nije zapravo bitno kako mi to nazivali – bitno je da ne pretjeramo. Iako jest poželjno truditi se da to što pišemo bude što bolje, trebamo paziti da pritom ne postavimo pred sebe previsoka, nedostižna očekivanja, da ne rastegnemo pisanje tog idućeg romana na nekoliko godina (dat ću sve od sebe, kunem se!), i da budemo svjesni da ništa što napišemo ne može biti savršeno. Jer savršenstvo ne postoji. Kako u pisanju, tako ni u životu.

Cover image by Dariusz Sankowski from Pixabay

Objavio ivanadelac

Spisateljica, psihologinja, planinarka, i još mnogo toga.

One thought on “Perfekcionizam i pisanje – dobitna kombinacija ili nepotrebna komplikacija?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: