Kako do inspiracije? (oliti – gdje to žive Muze?)

Mnoge autorice i autori kažu da im nikad ne nedostaje inspiracije, već samo vremena za pretočiti sve te ideje koje im se javljaju u pisanu riječ. Svi, ipak, imamo i “sušna” razdoblja kad inspiracija izostaje jer se desi život i usmjeri nas na druge kolosijeke. Ipak, često je dovoljna samo iskra da se uspavane Muze probude – dovoljan je tek trenutak, prizor ili naizgled nebitna situacija da se razmašu svom svojom snagom i obore nas s nogu silinom nove ideje. Barem je meni tako – ako je vaše iskustvo drukčije, slobodno mi javite 🙂

Te iskre, dovoljne da potpuno razbude Muze, zasigurno se razlikuju od osobe do osobe. Kako je u mom dosadašnjem životu itekako bilo perioda smanjene spisateljske aktivnosti (uglavnom zbog nedostatka vremena ili životnih situacija, ali nekad i zbog nedostatka ideja), dosta sam razmišljala o izvorima inspiracije, i pokušavala utvrditi koje su to situacije i trenuci koji u meni izazovu taj eluzivni bljesak kreativne ideje. Jer, ako znam kakve situacije obično bude Muze u meni, u inspiracijom siromašnim razdobljima mogu ciljano potražiti baš takve situacije kako bih prekinula kreativnu sušu.

A kad se Muze probude, to obično urodi idejom koja se u munjevitom roku oblikuje u mom umu, ponekad takvom snagom da me ostavi bez daha (figurativno, ali katkad i doslovno, u filmskom gasp trenutku). Taj je osjećaj tako dobar (usudila bih se reći i da se na njega lako navući) da je potpuno razumljivo tražiti ga iznova i iznova. Pa makar ideja ne urodila uvijek završenom pričom.

Povijest

Stari Rimljani su govorili da je povijest učiteljica života, a osim što podučava životu, definitivno i inspirira. Ako mi za oko zapne neka povijesna informacija ili spomen povijesnoj osobi ili razdoblju (recimo, nikad dovršeni lazareti na otoku Lokrumu, spomenik Janu Žižku u Pragu, kosturnica u Sedlecu, zidine koje čuvaju stonsku solanu…), potreba da doznam više je trenutačna i neizdrživa. Možemo je nazvati znatiželjom, žeđanjem za znanjem ili kako god, ali činjenica je da me uvijek dovede do (ponekad i višesatnog ili višednevnog) istraživanja na internetu.

Pomalo to nalikuje na slaganje puzzli – imaš svega par dijelova, i pokušavaš pronaći ostale kako bi složio cjelovitu sliku. Kako je povijest počesto i vrlo subjektivna, pa se prikupljene informacije znaju i razlikovati ovisno o izvoru, teško ta slika u konačnici može ispasti potpuno cjelovita – ali, nema većeg gušta nego kad se djelići počnu poklapati, a ja nazirati sliku koja stoji iza njih. A ideja za priču nastaje točno između tih djelića slagalice – gdje nedostaje dio, Muze nadopune. Što više dijelova nedostaje, to su one aktivnije 🙂 Ponekad to dovede do priče, a ponekad i do romana, kao što je bio slučaj s “Japodininim mukama”.

Utvrde, ruševine i arheološka nalazišta

Iz prethodne kategorije logički proizlazi ova – raznorazne ruševine, dvorci (obnovljeni ili ne) te arheološka nalazišta. Bilo da se radi o antičkim stupovima u srcu Grčke, ostacima oltarne pregrade iz 10. stoljeća, uređenim utvrdama poput onih na dubrovačkim zidinama ili u Šibeniku, ili pak o ruševnim tvrđavama i dvorcima poput Okića ili Novigrada na Dobri, moje ih Muze jako vole. Pa pokušavam zamisliti život ljudi u doba najvećeg sjaja tog mjesta, zamišljam bitke, političke igre i svakodnevne muke i radosti – što me obično dovede do istraživanja povijesti tog lokaliteta. A pritom se osjećam i nekako ponizno, maleno, uz zidine i ostatke nekadašnjih građevina koje promatraju stoljeća kako prolaze, a promatrat će ih i dugo nakon što mene više ne bude.

Ako usto postoje i kakve legende vezane uz taj dvorac/ruševinu/utvrdu, tim bolje.

Mitologija i lokalne legende

Povijest, posebno lokalna, počesto je isprepletena s brojnim legendama – pa tako, primjerice, povijest Lokruma nije ista bez legende o kletvi benediktinaca ili legende o kralju Rikardu Lavljeg Srca. Posve obično, maleno ribarsko mjesto na otoku Korčuli odjednom dobiva novu dimenziju s legendom o sirenama i Odiseju. Grad Karlovac, čija je povijest dovoljno bogata da bi se već samo na temelju nje mogle ispredati brojne priče, neraskidivo je vezan s izrekom “Korana svake godine uzme danak”, kao i pričama o tunelima ispod grada i lubanjama u temeljima. Kad se povijest ispreplete s legendama, malo je reći da se moje Muze probude – podivljaju i otmu se kontroli 😉

A kako sam odmalena velika ljubiteljica mitologije, počevši od grčke pa do slavenske, moje Muze vole u ideje kojima me šibaju ubaciti i što više mitoloških elemenata. Pa tako rijeka Korana postane vila, iz arheološkog nalaza se javlja glas drevnog božanstva, a slavenski bog vodi umrle u zagrobni život. Pritom je, naravno, cilj upotrijebiti mitološki element na što manje uobičajen način – prepričavati postojeće mitove i legende, i nazivati to pričom, nije nešto što želim raditi.

Prirodne ljepote

Ideje koje uključuju mitološke elemente počesto se javljaju kad me okružuje priroda, bilo da se radi o gustoj šumi, dolini rijeke ili umirujućem šumu morskih valova. Posljednjih godinu-dvije ovo je posebno jako izraženo, i zasigurno potaknuto planinarenjem i raznoraznim zanimljivostima na koje kao planinar naiđeš. Prastaro stablo šupljeg debla u koje može stati čovjek, jama tako duboka da joj ne vidiš dno, gljive koje rastu ukrug u šumi, stijene kao zaustavljene u rastu iz zemlje… Ili pak predivne, surove velebitske stijene, ili pogled s vrha na beskrajne livade, polja i šume. Inspiracija je na takvim mjestima skoro opipljiva, čak i ako se ne uobliči u neku konkretnu priču.

A kako moje Muze očito vole planine, tako već neko vrijeme oblikuju postavke svijeta nenamjerno započetog pričom “Koranska vila”, u koji će zasigurno biti smještena i priča o Lokrumu na kojoj trenutno radim, kao i još nekoliko budućih priča. Ali bez spojlera, zasad 😉

Dežurstvo na Državnoj maturi

Sasvim drukčije od dosad opisanih izvora inspiracije, dežurstvo na Državnoj maturi se, na moje veliko iznenađenje, pokazalo iznimno inspirativnim. Kako radim u srednjoj školi, svake godine me zapadne nekoliko dežurstava na ispitima Državne mature tijekom kojih dežurni nastavnici ne smiju raditi ama baš ništa, osim promatrati učenike koji pišu ispit. Nema, dakle, čitanja, ni pisanja, ni mobitela, niti glazbe, ama baš ničega. Samo minute koje sporo cure, pogled u učenike koji pišu, i povremena šetnja kroz učionicu s ciljem nadzora nad potencijalnim prepisivanjem (i s ciljem razbuđivanja, jer kad ne radiš ništa, zapanjujuće je koliko ti se brzo počne spavati).

Ukratko, to je stanje posvemašnje, dugotrajne dosade – iskustvo koje inače definitivno nije dio moje svakodnevice. O pozitivnim efektima dosade su mnogi pisali (čak i Neil Gaiman kaže da do najboljih ideja dolazi kad mu je dosadno) – kad je umu dosadno, počne tražiti načine kako da sam sebe zabavi i aktivira. Pa se tako mojim umom počnu rojiti raznorazne ideje za priče, slagati svi oni djelići raznih legendi i povijesti i misli, i podosta sam logičkih i idejnih problema u pričama riješila upravo mozgajući o njima tijekom dežurstava na maturi.

Najveći izazov je, naravno, zadržati sve te ideje i zaključke u glavi dovoljno dugo da ih dospijem zapisati – jer, kako rekosmo, na dežurstvu nema ni pisanja niti mobitela. Tako da, nažalost, dio ideja rođenih tijekom dežurstva na maturi padne kao kolateralna žrtva.

Karantena

Kad je u ožujku ove godine cijeli svijet stao zbog epidemije koronavirusa, poveselila sam se da ću zbog karantene i rada kod kuće imati više vremena i za čitanje i za pisanje (i za filmove, serije, kazališne predstave online…). Ispostavilo se, naposljetku, da sam radila 10-12 sati dnevno, a ostatak vremena bila tako premorena i pod stresom da mi naprosto nije ostajalo dovoljno kognitivnog kapaciteta za pisanje. Pa ipak, priču za projekt “Decameron 2020 – Priče iz karantene” sam napisala u rekordnom roku. Bit će da su se Muze pobunile protiv cjelokupne situacije – a i, ruku na srce, oduvijek sam bila sklona ispucavati frustracije kroz pisanje (najbolji primjeri su priče “Seoba naroda”, “Prijateljice” i “Artefakt prošlosti”). Pa je priča o budućnosti u kojoj je anksioznost norma, nastava se i dalje odvija barem dijelom na daljinu, a epidemija je (navodno) pod kontrolom samo izletjela iz moje tipkovnice.

Iskreno se nadam da se u karanteni više nećemo naći, jer iako se pokazala neočekivano inspirativnom (i ne samo meni, sudeći po drugim pričama objavljenim u sklopu spomenutog projekta), radije bih inspiraciju tražila u svim ranije navedenim situacijama nego u epidemijama, karantenama i sličnim strahotama. O tome je, ionako, već mnogo knjiga napisano.

Zaključak: Muze vole putovanja i frustracije

Kad se sve zbroji i oduzme, mogu zaključiti da moje Muze vole izbacivati frustracije (izazvane dosadom, karantenom, poslom ili drugim stvarima), kao i da jako vole putovati (bilo da putuju po Lijepoj našoj, drugim zemljama, ruševinama, otocima, koritima rijeka ili pak vrhovima planina). Iako izbacivanje frustracija putem pisanja može biti itekako psihološki zdravo (ne postoji terapijsko pisanje uzalud ;)), svakako mi je draže inspiraciju potražiti na raznoraznim putovanjima. Pa se tako možda i na ovom blogu nađe pokoji putopis – kao popratni materijal za čitanje priča koje su se na tim putovanjima rodile, ili barem idejno začele.

Za početak, putovanje u Dubrovnik i na Korčulu – i priča o Lokrumu započeta u malom ribarskom mjestu koje se dopalo i sirenama, i Odiseju. Stay tuned! 🙂

Cover image by Ajay kumar Singh from Pixabay