O paradoksima, poslu i d(r)ugim pauzama

Čini li se vama da vrijeme naprosto leti? I to posebno u proteklih godinu i pol, otkako je započela pandemija? Samo se odjednom okreneš, i prošlo je nekoliko tjedana, mjeseci, čak i godinu dana… Nijedna priča se nije napisala, blog stoji prazan, cijeli jedan aspekt života kao da je nestao – a s druge strane, osobni doživljaj prezaposlenosti i produktivnosti u drugim područjima je sveprisutan. Pravi paradoks, nije li?

Zapravo mi je to nedavno (zapravo, relativno nedavno, jer vrijeme leti) osvijestila jedna moja već bivša učenica. I to dvaput – jednom usputno u školi, i jednom u poruci u kojoj mi obećava kako će me podsjećati da mi blog zjapi prazan jednako nemilice kao što ću ja njoj nemilice prosljeđivati sve natječaje za priče na koje naletim. (u moju obranu, radi se o učenici koja je upravo dobila Chrysalis nagradu za mlade autore ESFS-a, pa je nemilično prosljeđivanje natječaja potpuno opravdano). Pa sam malo promislila o tome – i, logično, pričekala s ikakvim akcijama dok mi nije započeo godišnji.

Ovo doduše ne znači da se nisam bavila ama baš ničime vezanim za pisanje ili fandom – čak sam to uspješno kombinirala s psihologijom koja mi je ipak primarni poziv. Od literarne radionice za učenike III. gimnazije na Danu škole, preko podcasta na temu psihologije roleplaya u Zmajevoj garaži do predavanja “Vodič kroz (post)apokalipsu za psihološko preživljavanje” napravljenom podjednako za humanitarnu konvenciju ConTribution kao i za učenike i opću populaciju… Bilo je aktivnosti. Samo sam u vlastitom pisanju malo zakazala 😉

Spomenuto predavanje me vodi do drugog “p” iz naslova ovog teksta. Posao. Posao koji me ispunjava, koji jako volim, i koji radim s potpunim entuzijazmom i u kojem sam produktivnija i organiziranija nego u ijednom drugom aspektu svog života. Što počesto znači da ga radim i prekovremeno. Što pak znači da mi ostaje malo vremena (a bome i mentalnog kapaciteta) za išta drugo, a kamoli pisanje koje uz vrijeme zahtijeva i podosta fokusa, koncentracije i posvećenosti. Pisanje me također ispunjava, jako ga volim i kad pišem, obično to radim s mnogo entuzijazma, ali i s daleko manje produktivnosti i organiziranosti. Samodisciplinu da ne spominjem. Kako, onda, uskladiti te dvije ljubavi, a da pritom ostane i vremena za druženje s dragim ljudima, čitanje, Netflix i ono najbitnije – spavanje? Bez Hermioninog time turnera, kloniranja ili drugih blagodati koje još nisu iz fikcije prešle u stvarnost?

Da barem imam jasan, jednoznačan i lako primjenjiv odgovor.

Svi koji me poznaju, znaju da je prezatrpanost praktički moje drugo ime, kao i da ne mogu funkcionirati bez Google kalendara u koji unosim ama baš sve (skoro pa mi je žao što nisam dosad još morala u (samo)izolaciju, jerbo bi popisivanje kontakata zahvaljujući tome bilo piece of cake). E, pa sad sam na godišnjem. Naravno da su čak i bez odlaska na more neki planovi već postavljeni – ali ovog puta, pokušat ću drukčije. Pa zato, eto, svečano obećavam – pisat ću svaki dan. Makar rečenicu-dvije, makar odlomak, makar zurila u ekran bez ikakve ideje što napisati. Novi serijal priča (nazovimo ga kodnim imenom “Priče o Lovcima”) je ionako već započet, samo trebam dovoljno samodiscipline za nastaviti i dovršiti sve te priče (što je preduvjet za krenuti na roman koji je naručila moja mama, i/ili spinoff “Japodininih muka”). Inspiracije ne fali, samo fali vremena (kojeg će sad na godišnjem ipak biti više), organizacije (što će valjda riješiti ubacivanje pisanja u svakodnevni raspored) i samodiscipline (mda).

I odolijevanja prokrastinaciji. May the odds be ever in my favor with that.

Cover photo by Dakota Roos on Unsplash