In memoriam: Milena Benini, strašna žena

Pokrenuti web stranicu i blog u 2020. godini, a da među prvim objavama ne bude tekst o Mileni, bilo bi nezamislivo. Posebno s obzirom na to da vjerojatno ne bi bilo ni ovog bloga, niti weba, da nije bilo Milene – a i “Japodinine muke” bi znatno drukčije izgledale. Naposljetku, i ja bih, kao spisateljica, bila uvelike drukčija, a drukčiji bi bio i cjelokupni hrvatski SF fandom. Zato ovo nije osvrt na Milenin rad i postignuća, nego moj osobni “Zbogom” – što je meni osobno Milena predstavljala i koliko mi je značila.

Nisam sigurna kad sam točno upoznala Milenu, vjerojatno negdje oko 2007. godine. Nisam sigurna ni koje su točno bile okolnosti – najvjerojatnije se radilo o nekoj od domaćih SF konvencija, Festivalu fantastične književnosti ili nečemu sličnome. Nisam sigurna u tajming, jer mi se čini kao da je Milena oduvijek bila tu, kao spisateljski uzor, kao sveobuhvatna žanrovska i fandomska prisutnost, a zadnjih nekoliko godina i kao prijateljica. No, jasno se sjećam tih početaka našeg odnosa, u kojima sam bila tako fascinirana njome – što nimalo ne čudi, s obzirom da se ipak radi o zvijezdi hrvatske spekulativne fikcije, izvanrednoj spisateljici, prevoditeljici, feministici, poliglotkinji, i ženi koja je o svemu znala toliko puno da me to uvijek iznova oduševljavalo. Neću ovdje nabrajati sva njena postignuća, mnogi su to napravili bolje nego što bih ja mogla – umjesto toga, navest ću par osobnih crtica koje mi najčešće iskrsnu pred očima kad razmišljam o njoj.

Crtica 1:

Tamo negdje 2007. ili 2008.g., moj jutarnji ritual nakon dolaska na posao je, uz kavu, obavezno četvrtkom uključivao čitanje novog poglavlja romana “Svećenica mjeseca” koji je Milena, u Zagorkinom stilu, objavljivala poglavlje po poglavlje na svom tadašnjem blogu Milerama. Gutala sam svaku riječ, i nestrpljivo iščekivala svako novo poglavlje u maniri najvećeg fana. I mislila “Kad narastem kao spisateljica, želim biti kao Milena”.

Crtica 2:

Također 2008.g., sudjelovala sam na okruglom stolu “Žene su tiha snaga hrvatskog SF-a” s Milenom i Tatjanom Jambrišak – da, bila sam polaskana pozivom, ali bi najispravnije bilo reći da sam se pitala što, zaboga, ja s tek par objavljenih priča radim tamo, rame uz rame s dvije iskusne, vrhunske spisateljice. Tek sam počela objavljivati, i obje su mi bile golemi uzori – i dan danas su, da se razumijemo. Moj je tata bio u publici, i nije skrivao svoje oduševljenje Mileninom elokvencijom i znanjem. A ja sam bila silno ponosna što mogu reći da je osobno poznajem.

“Žene su tiha snaga hrvatskog SF-a” – i vidljivo fangirlanje nad Milenom i Tanjom
(Fotografija: privatni album – bar mislim, davno je to bilo)

Crtica 3:

Na SFeraKonu 2010, Irena Rašeta i ja smo imale zajedničko predstavljanje moj prvog romana “Pegazari” i njene prve zbirke “Cabron” (imale smo i zajedničku blog turneju o kojoj je Milena pisala na Cunterviewu, ali to je druga priča), koje je Milena moderirala. Tad sam je prvi put čula da o nečemu što sam napisala govori u superlativima, i nema riječi kojima bih mogla opisati koliko mi je to kao mladoj spisateljici značilo. Milena je bila svjesna koliki mi je uzor, i prihvaćala je to bez lažne skromnosti, ali i bez gledanja svisoka. A to je bilo nevjerojatno motivirajuće – vjerujem da je i toga bila svjesna.

“Pegazari”, “Cabron” i Milena u sredini, SFerakon 2010.
(Fotografija: SFeraKon)

Crtica 4:

Na Rikonu 2012, cosplayala sam Dragojlu Jarnević, i možda je sveukupno troje ljudi na cijeloj konvenciji znalo tko je ona. Milena je, naravno, bila jedna od njih, oduševila ju je ideja, a komentar je bio “Trebala sam ja doći kao Zagorka, da budemo tim”. Pa smo tad prvi put dugo razgovarale o Zagorki i tome koliki je ona pak Mileni bila uzor, zbog svog cjelokupnog djelovanja. I tad sam joj prvi put rekla “Ti si moja Zagorka”. A ona se nasmijala, i bilo joj je drago.

Zagorka i Dragojla, Rikon 2012
(Fotografija: privatni album)

Crtica 5:

Dvije godine kasnije, Milena je doista i postala Zagorka. Doduše, u larpu “Astra” koji sam suorganizirala, i u kojem je Zagorka učinjena besmrtnom (i ravnateljicom špijunske agencije, because why not). Iz današnje se perspektive to čini nevjerojatno prikladno, i beskrajno tužno, no neizmjerno mi je drago što je imala priliku biti Zagorka na taj način. Oduševljeni sjaj u Mileninim očima kad smo joj predložile tu ulogu zbilja je govorio više od tisuću riječi.

Milena kao Zagorka u “Astri”, u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke

Crtica 6:

Kad me 2015. godine zamolila da budem beta reader (oliti probni čitatelj) nastavka “Svećenice mjeseca”, opet sam imala fangirling reakciju (“OMG, THE Milena Benini želi da joj budem beta reader!”) – ali sam i shvatila da za Milenu nisam neka tamo klinka koja se igra spisateljice, već da me doživljava kao kolegicu po peru. I to je učinilo čuda za moje (spisateljsko, ali ne samo spisateljsko) samopouzdanje. Iste godine sam i ja njoj poslala prvi draft “Japodininih muka” koje su tad bile novela, i zahvaljujući Mileninim sugestijama (kao i sugestijama Aleksandra Žiljka), novela je na kraju postala roman. Koji je upravo Milena uvrstila na popis preporuka u članku “Sedam autorica za ljeto” na Vox Feminae. Zašto je to bitno? Zato jer me upravo Milena svojom podrškom, mentoriranjem i poticajima dobrim dijelom učinila autoricom kakva sam danas.

Crtica 7:

A nekako u to vrijeme su počele i naše mjesečne kave u Rhinosu, kroz koje sam shvatila da mi je postala i prijateljica. Malo je tema koje se na tim kavama nisu pretresle, počevši od spisateljskih ideja i projekata, preko filmova i knjiga, do društvenih zbivanja i obrazovanja, te života in general. Svaka ta kava bi me obogatila nečim novim, a vrijeme bi proletjelo u trenu. I jedva bih čekala sljedeću.

Crtica 8:

I na kraju, 2019. godina koja nam je ispreplela romane – Milenin “Mletački sokol” i moje “Japodinine muke” izašli su praktički istovremeno, i to nas je obje baš veselilo. Pa smo u Kavanturi imale zajedničko predstavljanje tijekom kojeg smo jedna drugu ispitivale o knjizi i komentirale ih kao da smo na nekoj od naših kava, što je bilo stvarno zabavno. I dovelo do zaključka da takva zajednička predstavljanja svakako trebamo ponoviti – jer tad nitko nije mogao ni slutiti da za takvo što, nažalost, više neće biti prilike.

Zajedničko predstavljanje u Kavanturi
(Fotografija: Kavantura)

Teško mi je, još uvijek, povjerovati da nikad više neću moći sjesti s Milenom rame uz rame, ispiti kavu, protresati silne teme. Da više nikad neću moći poslati joj nešto što sam napisala na probno čitanje, i pročitati nešto njeno novo. Zajedno sudjelovati na panelima, družiti se na Festivalu fantastične književnosti, slušati njena predavanja na konvencijama, ili je naprosto sretati između dvije točke programa. Nevjerojatno je puno utjecala na mene, i zato ne mogu napisati iole objektivan pregled njenog stvaralaštva i postignuća (pokušala sam, za komemoraciju u Booksu, ali riječi su zbilja preslabe). Da, Milena je cijelom fandomu značila jako puno, i iza nje ostaje golema praznina u svim područjima kojima se bavila. Bila je nevjerojatno svestrana, doista jedna strašna žena.

Meni je pak bila – moja Zagorka.

Objavio ivanadelac

Spisateljica, psihologinja, planinarka, i još mnogo toga.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: