Vilinske ljepote Kamačnika

Previše volim boraviti u prirodi, i previše mi je inspirativna da bih je mogla ignorirati na blogu. A posebno kad me svaki korak tom prirodom vuče da napišem još hrpu priča baziranih na temeljnim postavkama “Koranske vile” – o vilama kojima su riječna korita dom.

Kamačnik mi se već mjesecima, a moguće i godinama, periodički pojavljuje kao tema razgovora, uvijek u kontekstu “Mjesta kamo obavezno moramo otići jer su predivna”. No, nikako da dođe na red jer je trajanje staze samo nekih sat vremena, a planinarski i ini izleti (barem oni kakve preferiram) su obično cjelodnevni.

Samo sat vremena… Riiight. Možda za nekoga tko juri kroz šumu bez da obrati pažnju na sve što ga okružuje (ili za nekoga tko nije taman kupio novi mobitel s nabrijanom kamerom čije mogućnosti tek treba isprobati). Jer nama je za tu “samo sat vremena” dugu stazu trebalo skoro tri sata. Uz puno stajanja, divljenja, upijanja svim osjetilima – i naravno, neizostavnog testiranja kamere novog mobitela.

“Tehničke specifikacije” staze se mogu obuhvatiti jednom rečenicom – duga je oko 3 kilometra, visinska razlika je skromnih 140 metara, izvrsno je uređena, i idealna za obiteljske izlete (što ujedno znači da ne predstavlja baš neki kondicijski izazov – no, kondicijski izazovi su ionako samo jedan od brojnih razloga zbog kojih volim hodati prirodom). Relativno je lako prepričati i sadržaj poučne staze – dosta bukve, vrbe i tise, raznorazne vrste paprati, ciklame na sve strane, uz podosta biljaka zanimljivih imena poput sedmolista, močvarne kaljužnice dubačca ili gorskog zvjezdana, kao i pastrve, srne, ježevi ili medvjedi koji tamo nisu rijetkost. Ah, da, i par drvenih instrumenata koje možete svirati putem – Medina marimba, Jelenov rog, Puhova zvona i Potočne orgulje. Sasvim zgodno, i lijepo uklopljeno u stazu.

Prvo Oda radosti, a potom My heart will go on. Prvih par taktova, naravno, ostatak sam zaboravila XD
(Fotografija: Privatni album)

Ono što nije nimalo lako, jest opisati koliko je staza kanjonom Kamačnika prelijepa. Navikla sam ja na lijepe krajolike, ali ovo je bilo… Nešto posebno.

Staza vodi od ušća Kamačnika u Dobru, do izvora (ne Dobre, već Kamačnika). Kroz prvi dio staze se činilo da je potok na rubu da presuši, ali što dalje hodaš, potok je sve širi, dok naposljetku, prije izvora, ne nadmaši i Dobru kod ušća. A voda čista i tako bistra da je nemoguće dobro procijeniti dubinu.

Ma pogledajte samo tu bistrinu! Ne može to fotka dobro prenijeti, čak ni ako je novi mobitel ludilo po pitanju kamere 😉
(Fotografija: privatni album)

Cijeli put vodi uz potok, a na jednom dijelu hodaš drvenim stazama s ogradom koje su iznimno fotogenične – a kad je vodostaj visok, pa se voda pjeni pod njima, zasigurno i manje ugodne za hodanje. A možda i više. Ne znam, morat ću to provjeriti na proljeće, nakon otapanja snijega 😉

Behold – elven roads! ❤
(Fotografija: privatni album)

Cijelim putem, nisam se mogla oduprijeti dojmu da hodam kroz začaranu šumu, kao da sam na putu za Lothlorien. Ljeskanje vode koja je mjestimice nevjerojatno zelena, a opet potpuno bistra, igra sunčeve svjetlosti u visokim krošnjama, cvijeće jarkih boja, mahovina i paprat posvuda i boje kojima ne treba nikakav filter – kao da se nalazim u nekom drugom svijetu. Čak mi ni uređenost staze i ljudi kojih je, posebno u povratku, bilo podosta nisu narušili tu bajkovitu sliku.

Here, have some details. #nofilter
(Fotografija: privatni album)

Jedino mjesto gdje se potoku (koji bi se na tom dijelu doduše već itekako mogao nazvati rječicom) ne vidi dno jest sam izvor. Info ploča kaže da se ne zna njegova točna dubina (ronioci su uspjeli doći do 118 metara) što me odmah, naravno, podsjetilo na Pazinsku jamu – kakve li sve tajne taj izvor, jedan od najdubljih u Hrvatskoj, skriva? Počiva li u njemu srce vilinskog entiteta kakvo, po settingu koji već neko vrijeme razvijam, skriva i Lokrum? Ili je bajkoviti kanjon Kamačnika dom kakvoj vili poput Korane? Na takvim mjestima, doista, mašta nema granica.

Pa pogledajte ga samo! Kolika to mora biti dubina, a kakve su tek boje! – jer, naime, ni ovdje nema nikakvih filtera, sve je all natural.
(Fotografija: privatni album)

(Čemu posebno pogoduju i detalji poput ovog kamenog bloka – ostatak nekog prastarog mosta ili brane? Jok, moje Muze imaju svoje teorije.)

Na ovom drevnom žrtveniku su Japodi prinosili žrtve riječnoj vili koju su smatrali božanstvom. Bilo je tu i dosta krvi, a počesto je ne bi prolili ljudi, već vukovi. Barem tako kažu Muze.
(Fotografija: privatni album)

Nešto prije samog izvora, nalazi se izletište s preslatkim kućicama/šatorima od granja. Idealno mjesto za napraviti malo dulju pauzu i pojesti sve što imaš (ogladni čovjek od divljenja i nafotkavanja 😉 ). Tu su i životinjski tragovi utisnuti u stazu – ako ih vidiš negdje putem, da znaš što ti se sprema. A ima tamo medvjeda, zato se na početku staze nalaze i upute što učiniti ako naletiš na njega. Navodno i vukovi navrate, posebno zimi. (Dakle, definitivno ne idem tamo kad zapadne snijeg.)

Savršeno mjesto za odmor i učenje o životinjskim tragovima
(Fotografija: privatni album)

Cjelokupnom dojmu da umjesto kroz stvarnost hodaš šumom iz bajke ili fantasyja, pogoduju i žive boje raznoraznog cvijeća kojim je cijeli put doslovno posut. Naravno da za pola njih ne znam nazive, čak ni uz pomoć info ploča postavljenih po stazi (ne bi škodilo malo obnoviti znanje botanike, odnosno stvoriti barem neku osnovu u tom području), ali to ne umanjuje koliko me fasciniraju i oduševljavaju. I mene i kameru novog mobitela XD


(Fotografija: privatni album)

Da zaključim, zbilja predivno mjesto, koje svakako treba obići. Ne samo zato jer je inspirativno i bajkovito, ne samo zato jer ćete se osjećati kao da ste otputovali u neki drugi svijet, već i zato što je kontakt s prirodom na takvim mjestima nekako izravan, neposredan i potpun, budi golemo poštovanje – i naprosto zove da sjednete na kamen uz potok, zatvorite oči i slušate što vam Kamačnik govori svojim žuborom dok se svijet oko vas usporava i umiruje, a svakodnevne brige i problemi nestaju iz vašeg uma. I, ako ste ja, usput zagrlite neko stablo. Najbolji način za napuniti baterije i riješiti se stresa. A ako vam pritom proradi i mašta, pa vas zaskoče ideje za raznorazne priče koje Kamačnik želi da ispričate, tim bolje 🙂

Čisti mindfulness 🙂
(Fotografija: privatni album)

Cover image by Ivana Delač

Objavio ivanadelac

Spisateljica, psihologinja, planinarka, i još mnogo toga.

2 misli o “Vilinske ljepote Kamačnika

    1. Takvo je mjesto zasigurno prelijepo u svako godišnje doba – ujesen sa šarenilom lišća, zimi pod debelim snijegom (možda ne pod najdebljim jer vukovi i medvjedi XD), a u proljeće taman kad sve zazeleni. Svakako posjetite 😀

      Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: